Ante Tomić o pisanju scenarija
Pisali smo kraj filma. Zapravo, četvrtu verziju kraja. Ili možda petu?... Nije važno. Svakako, jutro je bilo, u Rajkovoj kuhinji, on je šetao oko stola vireći mi preko ramena na ekran kako napredujem, kada je došla Ana, njegova supruga. Ana nam je iz grada donijela još tople štrukle za marendu, no ja sam kazao da ću prvo završiti, a onda jesti. Lijepo mi je išlo i, neobično za mene, nisam želio prekidati posao. Samo sam u jednom trenutku, u sceni kada glavna junakinja pogine u autobusu punom vojnika, podigao pogled s kompjutora i upitao...
"A koliko vojnika da ubijem?"
"Fve!" kazao je odješito redatelj žvačući štrukle, a ja sam se malo stresao. U životu ne pamtim da sam vidio mnogo tako užasnih prizora, kao što je sredovječni purger u kožnim šlapama koji punih usta zažareno viče...
"Fve ih pobij!"
"Neću, što ti je", pobunio sam se. "Neka netko preživi."
"Ne, ne, sve ih ubij", rekao je Rajko savladavši zalogaj. "Nema preživjelih."
"Ne mogu tako. To mi je sranje."
"Pa i mora biti sranje."
"Ali ne takvo. Može ti zvučati blesavo, ali nije mi drago ubijati likove ako ne moram. Daj mi da dva prežive."
"Jedan."
"Ti si čudovište."
Rajko se nasmijao. Bilo je to već pri samom kraju naše umalo dvogodišnje suradnje. Već sam vidio koliko će mi nedostajati kada sve bude gotovo.
Ante Tomić, Zagreb, 15.6.2004.
Premda nije tako počelo. Štoviše, ušao sam nevoljko u taj posao, jer me scenariji osobito ne zanimaju. Pokušao sam ih pisati, vidio da znam, ili barem mislio da znam, i shvatio da me novine više ispunjavaju. Za novine danas napišeš, sutra izađe, a preksutra se više i ne sjećaš teksta. Medij je jednostavniji. Film je prevelika zajebancija, ako mene pitate, u kojoj ovisiš o puno ljudi, od kojih ti se baš svi i ne moraju sviđati. Redatelj, producent, glumci, scenografi, kostimografi, šminkerice... stvar zahtjeva previše raznorodnih talenata da bi uspjela. Nekome se može svidjeti ta vreva, no ja se osjećam nesigurno u njoj. Sa svakim novim čovjekom što se uključuje u posao u meni, optimistu, samo raste strah da će finalni proizvod ispasti sranje. Zato su mi drage novine i knjige, tamo sam ja jedini i gazda i sluga, sam sebi odgovoran i za uspjeh i za neuspjeh napisanog. Osim toga, ja vrlo često volim samoću. Sramežljiv sam čovjek kojega nekada naprosto mrzi razgovati. Lijeno mi je, da vam pravo kažem, i otvarati usta. Mogu danima disati samo na nos. A u filmu vas stalno nešto zapitkuju, naročito glumci. Kako je to dosadno ljubopitljiv narod, to u životu svome niste vidjeli.
E, sad, pitate kako sam se onda uopće prihvatio posla na Karauli? Nekoliko je razloga. Pod jedan, naravno, bio sam impresioniran osobom redatelja. Kada je on snimio "Samo jednom se ljubi", ja nisam smio ni pogledati cijeli film. Čim bi Vladici Milosavljević ispala sisa, mene bi zlikovci otjerali u drugu sobu. Rajko Grlić bio je moj mladenački idol čije sam filmove silno volio, osobito "Čarugu", remekdjelo što je na nesreću, u doba kada se pojavilo, bilo čestitije od svoje publike. I sad Grlić, da onaj Grlić, Rajko Grlić, bi želio ekranizirati moj roman. Uao! Ja bih trebao biti nešto kao Ivan Kušan?! Ispričajte me na sekundu, idem se malo onesvijestiti.
Plašio sam se ispočetka, naravno, kako će ispasti naša suradnja, hoću li ja to moći, da ne zajebem čovjeka...? No, ispalo je neočekivano lako. Mike Campbell iz Heartbreakersa opisuje na jednom mjestu iskustvo rada s Johnnyjem Cashom. Kada ste u studiju, priča on, i ponese vas posao, zaboravite na sve osim da otsvirate svoju dionicu od početka do kraja. Tek povremeno, kaže, znalo bi mu se dogoditi da podigne glavu s gitare i shvati: "Oh, shit, it's Johnny Cash!" E, tako je po prilici bilo i meni. Veći dio vremena predano sam pisao, koncentriran na likove i zaplet, no opet, s vremena na vrijeme pogledao bih preko ekrana i načisto se zaprepastio...
"O, jebote, pa to je Rajko Grlić!"
Njemu će, znam, biti neugodno zbog toga, ali mene još uvijek nije sasvim napustio taj osjećaj.
Ali, to opet nije dostatno da me motivira da sedam ili osam puta, ne pamtim više koliko je verzija scenarija bilo, pišem jednu jedinu priču. Kako je to Rajko dobio od mene, časti mi, ne bih vam znao kazati. Nisam sasvim siguran, ali mislim da se to što on radi tehnički zove bijela magija. Vještina je zapanjujuća, posebno kada imate zakletog neradnika kao što sam ja. Sa Slobodanom Trninićem, direktorom fotografije, razgovarao sam jednom o tome i iskustva su nam potpuno istovjetna...
"Kada radiš s Rajkom", kaže Trn, "on te iscijedi do kraja, a ti na neobičan način uživaš u tome."
Rajko ima divnu blagost i smirenost u pristupu. Dvije godine je radio s Antom Tomićem i nije ga ni jednom poslao u pizdu materinu. Nikome i nikada prije se to nije dogodilo. Sve svoje suradnike dosad ja sam uspio natjerati da makar na trenutak razmisle o samoubojstvu. Njega ne. Čitavo vrijeme on je djelovao opušteno. Činilo mi se da ne očekuje mnogo od mene. A ja sam mu naposljetku dao više nego sam i mislio da mu mogu dati. Izvukao je nevjerojatne rečenice iz moga uma i srca.
Scenarij za "Karaulu" bez konkurencije je najbolja stvar koju sam dosad napisao. Gledam film ovih dana i neke replike koje glumci izgovaraju toliko su lijepe i istinite da upravo ne mogu vjerovati da su moje. A napisao sam ih ovako... Vi to ne možete vidjeti, upravo sam pucnuo prstima. Ostarit ću, neću znati kako je to Rajku Grliću uspjelo dobiti od jednog pisca s ograničenim brojem trikova, koje je čitava naša književna kritika već odavno provalila.
Jedna je od Grlićevih tajni, shvatio sam, da vas pusti da radite ono što najbolje umijete. Mi smo tako pisali scenarij, ruku za rukom, sedam ili osam puta u dvije godine. Napisali bi verziju pa je pustili da odleži neko vrijeme i razmišljali o tome što bi valjalo mijenjati. Svaki put kada bismo završili, Rajko bi kazao istu rečenicu...
"Ajde, molim te, ovih dana, kada uhvatiš malo vremena, sjedi pa pročitaj scenarij."
I ja bih mu na to svaki put poslušno klimnuo. Znate li koliko sam puta pročitao scenarij? Dvaput... Dobro, lažem, nisam ga nijednom pročitao. Čim bi se ja maknuo iz njegova zagrebačkog stana ili vratio s Ohrida, prestala bi djelovati spomenuta bijela magija i ja bih opet postao onaj stari, svima poznati lijeni Tomić. No, nije uistinu ni postojao neki razlog da ja mislim na tu priču. Redatelj ju je mislio za obojicu. Pa i još tkogod da je bio tu, on je mogao misliti i za njega. Prije svakog pisanja donio bi na listu papira pedantno, štreberski, u različitim bojama štampan scenoslijed, gdje je jedna boja bila za scene što ostaju kakve jesu, druga za scene u kojima treba nešto dopisati, treća za one što idu napolje iz priče, a četvrta za nove scene. Kratko bi razgovarao sa mnom i ostavljao me da radim.
Na crnom lakiranom stolu u njegovoj radnoj sobi, gdje smo obično radili, zamišljeno sam vrtio mjedenu stiliziranu figuricu čamca zaobljenog dna i pisao, pisao, pisao, pisao... nevjerojatne količine dijaloga, kada bi sve skupili, bilo bi tu još sigurno za dva filma. Neke scene i motivi bili su baš uspjeli, ali mi nismo imali gdje s njima. U prvo vrijeme bilo mi ih je žao, ali kasnije sam ih bez imalo kajanja bacao van i na njihovom mjestu krojio nove. Naposljetku sam gotovo uživao u brisanju vlastitog teksta, jer sam znao da mogu napisati bolji. Rečenice su mi susretljivo dolazile. Nisam se puno mučio, bio sam uglavnom u vrlo dobroj kondiciji. Tek jednom, a to je bilo na Braču, nisam bio bogzna kako nadahnut i ispričao sam se zbog toga, no Rajko se gradio da uopće nije primjetio. Meni je i inače silno stalo da novinski ili književni urednici budu zadovoljni s mojim tekstom, no ambicije su mi ovaj put bile upravo nesnosne. Završio bih scenu i otišao u kuhinju da zapalim, a on bi ostao i čitao. Osluškivao bih kada će završiti. Čulo bi se gdje je odmakao stolicu od stola, zatim koraci po parketu i napokon glas niz dugački hodnik...
"Mladiću, ovo je jako dobro."
Otpuhujući dim u plafon glumio sam da nije to ništa, dok bih u sebi treperio od ponosa.
Postojala je, makar to nismo definirali, jasna podjela posla. Rajko se bavio cjelinom filma, dramaturški ga je mislio, a ja sam dobio u zadaću mikrodramaturgiju scena. Postavio bi mi prizor, a ja bih ga raspisao za dva, tri ili pet lica. U "Karauli" gotovo da i nema dijaloga koji nisam ja napisao, ali ne umišljam si previše, scenarij je više njegov. On je bio master and commander koji je vodio naš brod, a ja mornar koji se spremno verao po jarbolima i razvijao jedra.
Puno sam naučio na tome putovanju, čak i ponešto što nisam želio. O dramaturgiji, recimo. Mislim da sam danas kadar puno vještije razvijati priču, spretnije žongliram s likovima i motivima, nego prije "Karaule". I da, mislim da bih se sada mogao nazvati scenaristom. Nazivao sam se, doduše, tako i prije, ali sve ono što sam nekad mislio da znam o filmskom scenariju, na "Karauli" se otkrilo smiješnim. Točno pamtim trenutak, predugo bi trajalo da vam ga sada opisujem, kada sam shvatio da bih ja možda znao samostalno raditi taj posao. Uspio sam, u najkraćem, na jednom mjestu napraviti nešto što je inače on radio i bio sam zbog toga vrlo zadovoljan sobom.
Neki trenuci iz dugog pisanja toga scenarija će mi, siguran sam, zauvijek ostati. Specijalno mjesto u uspomenama čuvam za tri zagrebačka dana kada smo radili samo ljubavnu priču "Karaule". Nada Pinter, koja nam je bila nešto kao savjetnica za ženska pitanja, dobro je uočila da nam je romansa ispala površno, gotovo usputno napisana pa smo se fokusirali samo na taj dio. Tri dana, od jutra do mraka, razgovarali smo o ljubavi i uživljavali se u kao jogini u emocionalni odnos vojnika i oficirske žene. Da nas je tko gledao, vjerojatno bi se jako zabavljao. Dva muškarca, jedan iz Zagreba, drugi iz Splita, čuvstveno pokušavaju biti dvadesetpetogodišnja Makedonka. No, sami sebi mi smo bili vrlo ozbiljni. Love is a serious business, što bi rekla Aretha Franklin.
Ja bih napisao neki dijalog i okrenuo se njemu upitno ga gledajući, a on bi nezadovoljno mahnuo glavom. Nije to bilo to, omjer nije bio dobar, pretjerao sam s nečim, a nečega je drugoga nedostajalo. Emocije su kao ljekarnički prašci stajale na stolu ispred nas, a mi smo lagano zahvaćali i s vrha žličice oprezno sipali na vagu: ljubav, gorčinu, ironiju, požudu, bijes... različite stvari, neke i vrlo čudne boje i okusa, miješali smo u priči. Nikada ranije nisam radio nešto tako pipavo. Pogrešan omjer osjećaja sasvim bi srušio krhki, nedorečeni, "it is not love, but it's not bad" odnos vojnika i poručnikove žene.
Nakon toga promijenio se, mislim, i naš odnos. Ne možete naprosto s nekim tri dana razgovarati o ljubavi i pritom izvaditi iz utrobe sve što znaš o tome, a da se iz toga ne rodi bliskost. Nas dvojica nismo uistinu razgovarali ni o čemu što se nas samih ticalo, neosobno smo se bavili imaginarnim likovima i pritom opet nekako bili nevjerojatno osobni. Tu sam se sasvim opustio. Znao sam da mogu napraviti sve što se od mene očekuje i potpuno sam vjerovao redatelju. Ako bi on zašutio, nisam se u sebi grizao jesam li mu štogod krivo kazao ili učinio. Malo nakon toga počeli smo zajedno putovati, u Makedoniju i u Bosnu, prošli smo stotine kilometara u avionima i autima, i sate i sate sjedili na večerama, ručkovima i doručcima i spokojno šutjeli jedan pokraj drugoga, a razgovor kada bi napokon počeo, bio je nam spontan i lak.
Scenarij koji smo zajedno pisali sada je još samo u sjećanju ostao po nekoj knjizi koju sam ja davno napisao. Ona više nije bila važna. To je bio važan trenutak, naša priča dobila je vlastiti život i pravo da s njim učini što god hoće. Rajko je poželio drugi kraj. Složili smo ga i napisali u dva dana. Cjenkali smo se, istina, neko vrijeme oko broja vojnika koji će poginuti u autobusu, jer ja nisam krvožedan tip. Naposljetku sam iz njegovih kandži uspio izvući jednoga, na čemu će mi njegovi roditelji vjerojatno biti vrlo zahvalni.
Ali, tada to još nisam ni znao, slijedio je neugodniji dio posla.
"Bi li ti možda", upitao me je Rajko jednom nedužno, "htio da čitav ovaj tekst još jednom prođemo zajedno sa svim glumcima?"
"O, super!" kliknuo sam ja. "Baš se veselim tome."
Jadna ti majka, čemu sam se ja veselio. Ne znam koliko vi poznajete glumce? Ne poznajete ih. Zavidim vam. Glumci su... pa, recimo, izvanzemaljci. Nitko ne zna otkud oni točno dolaze, inače bi odavno uništio svaki trag života na tom planetu. S njima se ne može ugodno šutjeti, jer su tašti, nesigurni i sjebani i samo pričaju, pričaju, pričaju, pričaju... I svi bi nešto mijenjali u svojoj ulozi. Obično potpuno besmisleno. Pritom, ako oni negdje dobiju govno od uloge, vjerojatno se ne bune puno, nego malodušno izgovore svoj tekst, uzmu honorar i pobjegnu nadajući se da ih puno njih nije vidjelo. Ali, ako im netko napiše stvarno dobru stvar, kao što smo im Rajko i ja, neskromno je kazati, napisali, oni bi tu nešto po slobodnom nahođenju mijenjali. To je valjda tako, popravljaju se samo dobre uloge.
Redatelj, kako je bio strpljiv s gušterom od scenarista, imao je puno razumijevanja i za njihove mušice. Ja baš i ne. Neki bi glumac, na primjer, kazao da se nešto ne da prirodno izgovoriti, a ja bih ponekad skočio iz fotelje i pokazao mu kako to valja odglumiti. Zacijelo sam izgledao neobično dok sam to radio, ali nisam sebi mogao pomoći. Ne može mi nitko reći da se moji dijalozi ne mogu izgovarati. U mnogošta što radim sumnjam, ali u dijaloge sam potpuno siguran. Ne bih vjerojatno to smio reći pred nekim psihijatrom, ali ja zbilja u glavi jasno čujem glasove svojih likova i oni su prirodniji nego što će većina glumaca ikada biti.
No, dobro, priznajem, neke su glumačke ideje bilo vrijedne razmišljanja. Sergej Trifunović ih je imao između šesto pedeset i devetsto hiljada i jogunasto ustrajavao na svakoj. Na kraju smo mu, ako se dobro sjećam, uvažili četiri. Te četiri, stvarno sjajne, ću mu uvijek priznati i ako sjednete u kinu pokraj mene šapatom ću vas upozoriti...
"Vidiš, ovo je Sergej, majstor, sam smislio."
Neke njegove manje uspjele zamisli rado bih zaboravio.
Bogdan Diklić, kao veteran, dobio je povlasticu da zbog nečega naopako prevrne baš svaku rečenicu svoje srećom manje uloge, a Emir Hadžihafizbegović nemalo nas je iznenadio kada je na probu došao sa čitavim monologom što ga je sam sebi napisao. Sam se ne mogu načuditi našoj pristojnosti i sabranosti kada smo uzeli kemijsku u ruke i rečenicu mu po rečenicu, sve ufino, križali.
"Znaš, Emire, ovo baš i ne..."
"Emire, oprosti, ali..."
"E, svaka čast, Emire, ovo ti stvarno dobro, makar bi ja ipak..."
Napokon, od njegovog izvanrednog monologa nije ostalo baš ništa. Pogledao nas je i upitao...
"Znači, sve ostaje kako je bilo?"
Rajko i ja samo smo mu klimnuli, a on je bio divan i nije ni zucnuo. Izgovorio je monolog točno kakav je bio. Pogledajte u Karauli, to je ono mjesto kada poručnik u gluho doba oglasi uzbunu i vojnicima pijano objavi da Albanci samo što nisu napali Jugoslaviju. Poručnik Pašić, meni inače najdraža glumačka kreacija u tom filmu, uistinu je čudesan u toj sceni.
Napokon, počelo je snimanje našeg filma. Hotel uz Ohridsko jezero najednom se napunio nepoznatim ljudima s različitih strana, scenskim radnicima iz Bosne, beogradskim asistentima režije, slovenskim šminkericama, makedonskim krojačicama... Svi su bili jako zaposleni, a ja sam bio višak. Dosađivao sam se nekoliko dana među njima, bjesneći što ih je Rajko sve natjerao da mi se obraćaju sa Pisac, pa sam napokon pobjegao. "Karaula" je za mene bila svršena. Bilo joj je i vrijeme. Kao novinar koji već preksutra zaboravi što je danas pisao, jedva sam izdržao do kraja.