Karaula foto
Siniša | Toni Gojanović

Rajko Grlić o pisanju scenarija

Scenariji se rijetko ukoričuju u knjige. Na njima se dugo radi, nikada se ne završavaju i na kraju ih se vrlo brzo zaboravlja. Ostaju poput nekog prijevoznog sredstva iz svijeta riječi u svijet slike i na njih se, nakon što posluže svrsi, obično zaboravlja.

Radio sam na petnaestak snimljenih filmskih scenarija i često mi je žao što mnoge od njih više nemam. Što ih povremeno ne mogu prelistati. Kad već nemam hrabrosti gledati svoje stare filmove, da barem katkad zavirim u njihove scenarije.

Možda sam upravo zato nagovorio Antu, ili on mene, ne sjećam se više točno, da ovom scenariju pokušamo produljiti život kroz knjigu. I to tako da ga otisnemo zajedno s romanom iz kojega je potekao. Da pokažemo kako su sagrađeni od istoga materijala, ali i koliko su različiti. 

Sve je počelo Antinim e-mailom. U njegovu su attachmentu ležala prva poglavlja novog romana i kratak opis onoga što će se dogoditi do kraja. Roman je nosio radni naslov Karaula. Kad sam ga pročitao, učinilo mi se da u njemu ima toliko živih karaktera i da je početni zaplet toliko dobar da bi se od toga mogao praviti film. Napisao sam Anti da bih se ja time pokušao poigrati. I da bih rado da tu igru, pretakanje romana u scenarij, igramo zajedno. Odgovor je bio vrlo kratak i nadasve jasan.


From: Ante Tomic
To: Rajko Grlic
Subject: Re: Karaula
Date: Wed, 26 Feb 2003 01:05:23

Dragi Rajko,

Fala na primjedbama, vrlo su pametne, koristit ce mi u nastavku pisanja. Ovo sto sam ti prepricao, naime, je jos samo u mojoj glavi. Trebao bih u komadu jos nekoliko slobodnih dana da zavrsim. U prvoj polovici ozujka, da jebe oca, mora bit gotovo. Pa ti dalje vidi. Meni se, najiskrenije, ne da pisati scenarij. To je stvar u kojoj me ne mozes nagovoriti. Cim bude gotovo, ja ti saljem pricu, racunaj da je ona tvoja, kroji je i prekrajaj kako ti se svidja, pregovaraj s producentima, a ja cu se, ako bog da, vec baviti necim novim. Volio bih da moj angazman na filmu ne bude nista vise od jednog do dva prijateljska i nesluzbena posjeta setu.

Pozdrav,
Ante.


Više od dvije godine poslije, 22. 4. 2005., Ante i ja na Ohridu smo završili zadnju ruku scenarija. Što se to dogodilo u međuvremenu? Što smo to radili u te dvije godine, u tih desetak ruku scenarija koji smo dotjerali do verzije koja je pred vama i koja se na filmu zove knjiga snimanja.

Počelo je, kao i uvijek, u trenutku kada sam počeo raditi na filmu koji se temelji na romanu. Pisac bi jednostavno rekao: uzmi, radi od toga što god hoćeš, ali nemoj mene u to miješati. To je rekla i Dubravka Ugrešić kada sam joj prvi put predložio da njenu knjigu Štefica Cvek u raljama života pretočimo u film. To je rekao i Borislav Pekić kada sam mu došao s istom idejom za njegov roman Zakleti spasilac davljenika. Jednostavno im se gadila i sama pomisao da iznova urone u materijal s kojim su već jednom završili, objavili ga i ostavili iza sebe. Razumio sam ih jer sam znao da bih vjerojatno jednako tako odgovorio kada bi mi netko predložio da se od moga filma napravi televizijska trakavica. Uostalom, krajnje je nepristojno silovati priče i tjerati ih da žive u nekom drugom agregatnom stanju kada one same, krajnje prirodnim putem, najbolje pronalaze oblik u kojem se materijaliziraju.

Štefica i Davljenik postali su filmovi. Prvi se zvao U raljama života, a drugi That Summer of White Roses... I u oba su ta filma pisci romana sudjelovali u pisanju scenarija. Štefici smo dodali jednu cjelovitu priču tako da je roman na kraju bio samo priča u priči, a Davljeniku smo učinili obrnuto. Priči, koja se događa na dvije vremenske razine, oduzeli smo jednu i od preostaloga gradili novu priču. Treći je slučaj bio još drastičniji. S Ivom Kušanom krenuo sam od njegove komedije o Čarugi, od koje smo doslovno uzeli samo ime glavnog junaka i sastavili potpuno novu priču. Na kraju je čak Ivo, vjerno slijedeći film, objavio roman Čaruga.

Danas mislim da sam ih uspio nagovoriti na zajednički rad upravo zato jer sam došao s idejom da napisano tretiramo kao početni impuls, kao polaznu točku, kao materijal iz kojega se gradi film. Upravo ih je to novo, to drugačije (barem živim u tom uvjerenju) zaintrigiralo i privuklo da se poigraju pišući. Na kraju smo zajednički vjerovali da nismo iznevjerili početni impuls, miris i boju, iz kojeg smo krenuli. Kao što scenaristi, ako im pođe za rukom, na kraju ne iznevjere anegdotu ili prizor iz kojega grade priču. Tako je Samo jednom se ljubi nastao iz dviju stranica djevojačkog dnevnika, a Za sreću je potrebno troje iz maloga novinskog članka objavljenog u crnoj kronici.

Poučen tim iskustvom znao sam da s Antom, ako ga želim privoljeti na pisanje, moram učiniti to isto.

Prvo sam, u svojim dalekim i mirnim brdima Amerike, vjerno slijedeći roman, sastavio prvu ruku. Bio je to manje-više roman sveden na golu radnju. Svega sam nekoliko prepričanih ili preskočenih prizora pretvorio u scene. Tekst je imao više od sto šezdeset stranica, daleko previše za jedan film. Kada se to učini, a tako manje-više igra s romanom uvijek počinje, dobiva se jedan strašno suh proizvod. Tekst lišen svih sokova i mirisa koje pisci najčešće dočaravaju opisima i usputnim komentarima. No s ovim tekstom, zahvaljujući Antinu dijalogu, to nije bio toliko strašno. Scenarij je bio tek malo nezgrapan u odnosu masa, u strukturi, nedostajalo mu je pitkosti i, prije svega, završni udarac.

Nakon prvog čitanja shvatio sam da nisam uspio u nakani da veselu i pitku komediju pretočim u nešto što bi se, negdje u trećoj trećini, zavrtjelo u ozbiljniju dramu. Iz te nemoći dodao sam na kraju ratne i poratne sudbine glavnih junaka. U pratećem e-mailu pokušao sam Anti objasniti da još ne znam kako njegove junake dovesti do tih sudbina, ali da je to put kojim bih krenuo.

Ante je, na moje veliko iznenađenje, i to bez velikog protivljenja, pristao da zajedno pokušamo napraviti narednu ruku. Našli smo se u Splitu u proljeće 2003. Proces je bio, kao i u desetak sljedećih seansi, manje-više uvijek isti. Dugo bismo razgovarali o slijedu scena koji bih ja pripremio u Americi, a zatim, nakon što bismo se dogovorili o smjeru priče, počeli razgovarati o scenama. Nakon generalnog dogovora o sadržaju scene, Ante bi sjeo za svoj laptop, navio do daske neki country, Lucindu Williams ili Johnnyja Casha, i počeo pisati. Zatim bismo zajedno čitali scenu i on bi je, kad je bilo potrebno, doradio ili iznova napisao. Ja sam se za to vrijeme igrao slijedom scena, pravio bilješke za narednu scenu i uglavnom kuhao kave koje Ante može ispijati u neograničenim količinama.

Kada smo završili prve seanse, a one su obično trajale od tri do pet dana, odlučili smo otići na Ohrid. Na mjesto gdje se priča događa i na kojemu ni ja, a ni Ante, nikada nismo bili. Najprije smo otkrili da, za razliku od romana u kojem su opisi gustih borovih šuma gotovo na svakoj drugoj stranici, tamo nema ni jednog jedinog bora. Zatim smo, nakon duga lutanja, pronašli lokaciju za glavni objekt. Time je priča dobila prostornu trodimenzionalnost, svoj realitet. Odmah smo sjeli i, još na Ohridu, sastavili novu ruku. Tada smo i od ministra kulture Makedonije dobili prva, početna sredstva za film. Počela se rađati nada da će od teksta jednoga dana zaista i nastati film.

Naredne smo verzije uobličili na Braču.

Ante i Rajko

Ante Tomić i Rajko Grlić, Sarajevo, 2.12.2004.

Tog ljeta počela je i potraga za još jednim, ako ne i najvažnijim elementom u pisanju scenarija, a to su glumci za koje se piše. Kako su glumci i njihova lica na kraju manje-više sve što ostaje od ovog našeg posla, krenuo sam u dugu i nimalo laku potragu koja se, usporedno s pisanjem, odvijala od Bitole do New Yorka.

Istodobno je počelo slanje scenarija na razne natječaje. Za tu je priliku scenarij trebalo opremati raznim objašnjenjima, od kratkog sadržaja pa sve do tzv. "režijske izjave". Kako je film, po svojoj prirodi, nešto što se polagano rađa i raste, i kako onaj koji ga stvara, usprkos nekom relativno jasnu cilju, nikada sa sigurnošću ne može tvrditi gdje će on završiti, ta objašnjenja najčešće su bila konkretiziranje vrlo maglovitih osjećaja. Evo jednoga od prvih "režijskih objašnjenja":

"Prije svake prirodne katastrofe, od obične ljetne oluje do prave kataklizme, postoji trenutak totalne tišine. To je trenutak kada sve zastaje, ali i trenutak kad niko o tome ne želi govoriti. To se dešava prirodi, društvima ali i čitavim civilizacijama.
Ovaj film, koji počinje kao komedija, događa se upravo u jednom takvom trenutku.
Cijele biblioteke su napisane o raspadu Jugoslavije i o tome su napravljeni bezbrojni filmovi. Međutim, u isto vrijeme, rečeno je jako malo, čak iznenađujuće malo, o godinama koje su prethodile krvavim događajima. Ko su bili ti ljudi koji će se u nekoliko mjeseci pretvoriti u vojnike, izbjeglice, žrtve i kriminalce? Kako su živjeli? Što su zapravo željeli? Iz kakve je svakodnevnice nastao rat i u čiju svijest je taj rat bio usađen tako brzo i tako lako?
Ovaj se film, kao metlica u rukama strpljivog arheologa, suočava upravo s tim periodom, tim ljudima i njihovom pričom."

Prvi je natječaj bio onaj u Sloveniji. Prošli smo. Onda je natječaj, zbog nekih proceduralnih pogrešaka, srušen i išli smo ponovno. I ponovno prošli. Samopouzdanje nam je polagano raslo.

Narednih nekoliko ruku sastavljali smo u Zagrebu.

Na tom smo putu mnoštvo prijatelja tjerali da čitaju gotovo svaku ruku. Pisanje scenarija je, kompjutorskim rječnikom rečeno, interaktivna igra. Nešto što nalikuje na dobar klupski jazz session. Zato to i volim raditi s još nekim. Netko ponudi temu, netko je preuzme, interpretira i vrati. A u to je katkad dobro pripustiti i još ponekog. Brusi se priča i čitači, pogotovo iskusni, bez obzira kako artikulirali primjedbe, pomažu da se lokaliziraju crne točke teksta. Točke koje onaj koji ga ispisuje, uronjen u materijal, teže vidi. Mnoge smo primjedbe usvajali, mnoge odbacivali. Ali sve su nam, pogotovo one odbačene, pomogle.

Zatim je tekst otišao na "Eurimages" i postao prvi hrvatski scenarij koji je dobio dotaciju na tom natječaju Vijeća Europe. Napokon smo bili sigurni da ćemo snimati film. Nismo, doduše, znali u kojim će se to produkcijskim uvjetima zbiti, što je za pisanje scenarija prilično važno, ali osjećaj da će papir postati film bio je i više no dobar. U jednom smo času čak i povjerovali da ćemo snimanje započeti u ranu jesen 2004. No u posljednjem je trenutku, zbog nedostatka novca, snimanje odgođeno za proljeće 2005. Galičica, planina iznad Ohrida gdje se trebao graditi glavni objekt, zimi je bila prekrivena neprohodnim snijegom.

Tako se rodila i producentska ideja da lokaciju snimanja prebacimo u Hercegovinu, jer tamo bismo mogli snimati i zimi. S malom ekipom Ante i ja proveli smo nekoliko dana kružeći između Mostara i ušća Neretve, ali nismo našli to što smo tražili. Iz Austrije nam je u međuvremenu stigla bizarna ponuda: jedan producent, koji se oduševio scenarijem, jamčio je cijeli budžet ako priču prebacimo na austrijsko-slovensku granicu i glavni ženski lik pretvorimo u Austrijanku!

Redali su se natječaji Ministarstava kultura raznih država. Prvi na kojemu nismo prošli bio je onaj u BiH, s neslužbenim obrazloženjem da autori nisu državljani te zemlje. Godinu dana poslije ipak smo prošli na natječaju istog ministarstva. Zatim smo to uspjeli i na natječaju u Hrvatskoj. Tu, kod kuće, za film hrvatskih autora, dobili smo samo dotaciju za koprodukciju. No valja priznati da je i to bilo više no što smo očekivali. I na kraju, otišli smo na natječaj u Srbiji. I prošli... Tamo je taj događaj, to da se sufinancira film autora koji nisu iz SiCG, izazvao burnu, gotovo tromjesečnu, javnu debatu. Na kraju je, nakon svih mogućih medijskih paljbi i ustavnih sudova, ipak potvrđeno da smo prošli na natječaju. Tako je naš film, iako nam to na početku nije bila nakana, postao prvi film, ili, što bi neki rekli, prvi "produkt" koji nakon rata sufinanciraju sve države nastale raspadom Jugoslavije. U produkciju su zatim ušle Austrija i Velika Britanija, a poslije i Mađarska.

Uza sve to, mi smo i dalje radili na scenariju. Antini su me prijatelji često znali pitati: "Kako si uspio tu linčinu natjerati da toliko radi? I, što je još gore, da gušta u tome!?"

U rad su se polagano počeli uključivati i budući članovi ekipe. Trebalo je provjeriti sve moguće slojeve realiteta priče. Kako smo čitavu radnju zgusnuli u pet dana, napravljena je shema, gotovo iz sata u sat, gdje su i što za to vrijeme rade vojnici karaule. Zatim su nađeni filmovi i knjige o JNA i njihovim "pravilima službe", uniformama... 

Pregledana je sva novinska arhiva i složena "historijska građa" vremena u kojem se događa priča. U romanu je to 1983., a mi smo u scenariju radnju pomaknuli u 1987., u godinu kada se počeo nazirati nukleus budućega rata, u vrijeme kada su njegovi budući gospodari polagano počeli izranjati na svjetlo dana. Bez obzira što se tekst ne bavi tom "historijom", bilo je važno znati u kakvu to okruženju žive junaci filma. I to od praška za rublje i keksa koje jedu pa sve do imena političara čije su glave ispunjavale tadašnje televizijske dnevnike.

Stotine i stotine e-mailova, ispunjenih tekstovima i fotografijama, putovalo je iz Zagreba i Beograda u Athens, OH.

Uz pomoć svih tih podataka priča se sažimala i fokusirala. Kraj nam je i dalje bio najveći problem. Radili smo petu ili šestu verziju kada su se napokon počeli nazirati obrisi pravoga kraja. Prvi nam se put učinilo da imamo balans priče. Sada je bilo lakše graditi most koji će ta dva svijeta neprimjetno povezati.  

Na kraju svake seanse obično bismo zajedno pročitali scenarij. I uvijek bismo pri tom čitanju skratili dijalog za nekoliko stranica. A Antin dijalog vrlo je teško kratiti, i to prije svega zbog njegova unutarnjeg ritma. Izbacivanjem naizgled nepotrebne rečenice, ili možda samo jedne riječi, znao se poremetiti čitav dijalog. Stoga smo kratili krajnje pažljivo. Moram priznati da nikada nisam radio s nekim tko piše tako dobre dijaloge.

Još na samom početku pao je dogovor da ćemo zadnju ruku slagati nakon završnih glumačkih proba. To se i dogodilo u proljeće 2005., mjesec dana prije snimanja. Okupili smo na Ohridu nositelje pet glavnih uloga. S njima sam proveo dva tjedna prolazeći scenarij, pričajući, probajući, šećući objektima i igrajući se nekih osnovnih mizascenskih postavki. Ante je bio s nama posljednjih sedam dana. Na početku je s bolnom grimasom slušao kako glumci predlažu izmjene ove ili one rečenice, no vrlo se brzo uključio. Borio se za svaku riječ, oduševljavao dobrim prijedlozima, a katkad bi čak, nemajući drugo sredstvo za obranu svoga dijaloga, ustajao i pokazivao glumcima što treba raditi. Zaigrao se tako na trenutak i režijom i u tome je vidljivo uživao.

Ante i Rajko

Ante Tomić i Rajko Grlić, Ohrid, 18.4.2005.

Glumce smo zatim poslali kući, da obave sve što trebaju prije no što dođu na snimanje s kojeg neće odlaziti narednih deset tjedana, a Ante i ja u dva smo dana sastavili posljednju ruku. U njoj se dijalog prilagođavao svakom glumcu, njegovu jeziku, govornom ritmu. Kako su dvije od pet glavnih uloga na kraju igrali glumci koji nisu iz kraja iz kojeg potječu likovi u scenariju, mijenjali smo u potpunosti ne samo jezik njihovih dijaloga nego i mnogo detalja oko njih. Filmu sam želio dati krajnje dokumentaran miris i bilo je važno da svi likovi budu što stvarniji, što utemeljeniji u samim glumcima.

Ante ja zatim otišao. U narednih sam nekoliko dana s režijskim štabom provjerio svaki detalj u scenariju, logistiku svih prostora i događanja, doradio još nekoliko sitnica, i knjiga snimanja napokon je bila gotova.

Kaže se da se priča filma priča tri puta: na papiru, na snimanju i na kraju u montaži.

Na snimanju nisam mnogo toga mijenjao. Sve je išlo relativno lako. Imao sam sjajnu ekipu, možda nikada bolju. Tu i tamo dogodilo bi se nešto nepredviđeno, ubacio bih neku malu scenu ili sažeo postojeću, promijenili bismo neki prostor i njemu prilagodili tekst. Samo jednom, kad sam zapeo na nečemu malo ozbiljnijem, izmijenio sam s Antom nekoliko e-mailova i krenuo dalje. Ako će netko jednom imati strpljenja da pročita ovu knjigu snimanja, a zatim pogleda film, vidjet će gdje su se i kako te promjene događale. I ustanovit će da samu osnovu scenarija nikada nismo dirali. Pokazala se dovoljno čvrstom te je s lakoćom preživjela snimanje.

Ante je, kao što je i obećao, došao na snimanje i ostao s nama nekoliko dana. Uživao je sjediti u mojoj režijskoj stolici. U jednom je trenutku, promatrajući iz nje kako pripremam scenu na tržnici, i kako za jedan jedini kadar treba satima strpljivo sinkronizirati i glumce i ekipu od stotinjak ljudi i dvjestotinjak statista, zabrinuto rekao: "Kako se možeš baviti tim poslom. To je strašan posao!"

Na odlasku ostavio mi je CD s pisamcem koje je glasilo:

"Dragi Rajko,
Sinoć sam, spremajući stvari u torbu, pomislio kako ti želim pokloniti ovaj album. Ja sam ga se naslušao a ti bi, pomislio sam, u ovom lijepim i mudrim Kristoffersonovim stihovima, u nekim praskozorjima, odlazeći na set, možda mogao naći ponešto što nam treba u našem filmu.
Ante"

U završnoj smo fazi montaže. Film slažemo lako i začuđujuće brzo. To je najbolji pokazatelj da je scenarij iz kojega smo krenuli bio dobro postavljen. Obavili smo već nekoliko kontrolnih projekcija i manje-više znamo kakav film imamo. No nitko od nas ne zna kakva će ga sudbina zadesiti. To, naime, uvijek i ne ovisi samo o filmu. No bez obzira na sve to, drago mi je da smo objavili ovaj scenarij. Ako ništa drugo, kao spomenar s puta na kojemu smo Ante i ja proveli dvije iznimno ugodne godine.

Ljubljana, 12. 12. 2005.

 

P. S.

Scenarij, usprkos općem uvjerenju, nije samo djelo onih čija se imena nalaze na špici filma. U njegov je nastanak umiješano, direktno ili indirektno, strašno puno ljudi, tzv. čitača. Na samom su početku to najčešće prijatelji i rodbina. Tako su i nama prve čitateljske žrtve bili Ana i Olga Grlić, Ivica Ivanišević i Srđan Karanović, za koga je Ante, nakon što nam je nakon prvog čitanja poslao nekoliko stranica ubojitih primjedaba, upitao: "Jesi siguran da ti je to prijatelj?"

Onda su došli oni koji su s nama pripremali ovaj film i koji su čitali bezbrojne verzije. Od snimatelja Slobodana Trninića i skripterice Nade Pinter, čije je primjedbe Ante posebno uvažavao, pa preko mog pomoćnika tijekom priprema Rase Andrića, koji je provjerio i ispisao stotine stranica ideja, primjedaba i logističkih podataka, Igora Mikrovića, koji je uz svoj asistentski posao pripremio i čitavu "historijsku građu" i sve vijesti za film, Gorana Rušinovića, koji je radio storyboard, pa sve do Zorana Andrića, moga neumorna pomoćnika na snimanju i montažera Andrije Zafranovića koji je još na Ohridu počeo ugrubo slagati film i s kojim sam proveo sate analizirajući odnos snimljenog materijala, knjige snimanja i onoga što ću tek snimati.

Tu sada na red dolaze glumci. Prije svega njih petero: Toni Gojanović, Sergej Trifunović, Emir Hadžihafizbegović, Verica Nedeska i Bogdan Diklić. Glumci, naime, posjeduju umijeće da scenarij gotovo uvijek čitaju kroz vizuru lika koji igraju. Zato njihove ideje kako obogatiti, povećati i opravdati lik koji trebaju igrati, valja vrlo pažljivo slušati - ne uvijek nužno i uvažavati, ali svakako pažljivo slušati. U ovom slučaju mnoge su njihove ideje uklopljene u tekst koji bi, bez njih ili s nekim drugim glumcima, bio osjetno drugačiji. Osim glavnih, valja spomenuti i gotovo sve ostale glumce Karaule, od doajena i moga starog prijatelja Petra Arsovskog, za kojega je Ante, nakon što smo s njime ručali pri prvom obilasku Makedonije, uzbuđeno rekao: "Krasan čovjek, moramo za njega napisati neku ulogu!", pa sve do vojnikâ u karauli, studenata Skopske akademije, koji su s pregršt ideja obogatili ovu priču.

I na kraju na red dolaze oni vrlo važni čitači - producenti. Prvi je službeni čitač bio Gorjana Tozije, koji nam je i pomogao da dobijemo prvu dotaciju za film. Od svih njih najviše je verzija pročitao Ademir Kenović, producent filma i vrlo dobar čitač. Slijedili su ga: Danijel Hočevar, koji je branio scenarij na dva natječaja u Sloveniji, Vladimir Anastasov, koji je hrabro preživio produkciju u Makedoniji, srpski producenti Milko Josifov i Zoran Cvijanović, koji su se uključili u stvaranje filma kada je situacija bila krajnje neizvjesna, Mike Downey, precizan čitač koji nam je u miraz donio pomoć Ujedinjenog Kraljevstva, i Boris T. Matić, koji je scenarij poslao na hrvatski natječaj.

I to još nije sve. Uz spomenute, tu su još mnogi koje smo mučili čitanjem. I poznati i oni manje poznati, koji su nam jako pomogli na našem putu te im stoga posebno zahvaljujem.